ISLAM I PRAVO NA INTIMNU PRIVATNOST
Poslanik, s. a. v. s., je rekao:
"O vi koji ste muslimani samo na jeziku, a do čijih srca nije dopro iman, ne uznemiravajte muslimane, ne istražujte njihove mahane. Jer, ko istražuje mahane svoga brata muslimana, Allah, dželle šanuhu, istražit će njegove mahane. A čiju mahanu Allah istraži, razotkrit će ga čak i u njegovoj kući"
Islam svoje društvo uspostavlja na čistoti i vanjskih i unutarnjih odnosa. Garantira pravo na intimu i privatnost u svim segmentima. Zabranjeno je zavirivanje u privatne poslove i uhođenje tajni čak i ako ljudi rade nešto griješno sve dotle dok to čine u tajnosti, a ne javno. Imajući u vidu spomenuto, nužno se osvrnuti na niz problema zaživjelih u našem narodu koji direktno atakiraju na intimu i gdje se ne poštuje privatnost ukućana.
Neprikosnovena privatnost
Može se reći da čovjek više nije komotan ni u vlastitoj kući. Prvi komšija upada u kuću bez najave i direktno ide u sobu u kojoj sjede, a možda i leže njeni stanari. Komšiji ne samo što ne bude neugodno, nego se zna dogoditi da kritizira ukućane što ih je zatekao da spavaju i što još nisu ustali kao on ili zato što ne rade što je on zamislio da trebaju raditi. To je veoma ružan običaj koji nema ama baš nikakve osnove u vjeri. Štaviše, takve običaje osuđuju sve vjere, kao što se to protivi i svim moralnim načelima. Unutrašnjost kuće je privatni kutak ukućana. Oni imaju pravo raditi šta god hoće u svojoj kući i niko im nema pravo prigovoriti. Netraženje dozvole prije ulaska u nečiju kuću je, prije svega, znak neodgoja, niske vjerske svijesti i elementarni nedostatak kulture. Onome ko želi posjetiti nekoga u njegovoj kući, Uzvišeni Allah je učinio obaveznim da ne ulazi dok ne dobije dozvolu i dok ne pozdravi one koji stanuju u toj kući:
"O vjernici, u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite; to vam je bolje, poučite se! A ako u njima nikoga ne nađete, ne ulazite u njih dok vam se ne dopusti; a ako vam se rekne: 'Vratite se!' - vi se vratite; bolje vam je, a Allah zna ono što radite" (En-Nur, 27.-28.).
Da bi zaštitio privatni život ljudi, Poslanik, s. a. v. s., strogo je zabranio da bilo ko ulazi u nečiju kuću dok ne dobije dozvolu i dok ne obrati pažnju da neće uznemiriti stanare. Rekao je:
"Ko zaviri u nečiju kuću bez dozvole, ukućanima je dozvoljeno da mu izbiju oko" (Buhari i Muslim).
Privatnost je zagarantirana i unutar svojih avlija ograđenih tarabom. Ukućani su se odmarali i radili. Žene su slobodno mogle otkrivene hodati, a djeca se, nikome ne smetajući, igrati raznih igara. Naši stari su itekako poštovali tuđu privatnost. Nestankom naših predaka, nestale su ne samo tarabe, već i moral, kultura, privatnost i intima, smirenost i spokoj.
Zabadanje nosa gdje ne treba
Danas imamo veliki broj neodgojenih koji nam u svako doba dana mogu hrupiti u kuću i zateći nas u stanju kakvo bi nam najmanje bilo drago. Kuće su nam gole, u avlijama nemamo ograda, vidi nas svako. Ne može niko ni ući ni izići iz kuće, a da to komšije ne gledaju. Nije iznenađenje ako vas i upitaju šta vam je u torbi, šta ste kupili, gdje ste bili, gdje idete, ko vam je, ono, jučer bio, a ko prekjučer i šta je htio itd… Poslanik, s. a. v. s., rekao je:
"Ko odgurne zavjesu i zaviri u kuću prije nego što je dobio dozvolu da uđe, ušao je u područje gdje mu nije dozvoljeno ući" (Ahmed).
Kad razgovaramo sa ukućanima ili komšijama ispred svoje kuće, drugi komšija se napreže da čuje o čemu se to govori. Poslanik, s. a. v. s., o prisluškivanju razgovora je rekao:
"Ko tajno prisluškuje ljudske razgovore mimo njihove volje, na Sudnjem danu će mu u uši biti salivano olovo" (Buhari i Muslim).
Prvo jutro nakon što se uda, mladu svi posmatraju i gledaju hoće li "vidjeti šta je bilo". Ovo je klasičan primjer uhođenja, o čemu Uzvišeni Allah kaže:
"I ne uhodite jedni druge" (El-Hudžurat, 12.).
Poslanik, s. a. v. s., također je zabranio uhođenje. Uzvišeni Gospodar svjetova nam se obraća:
"O vjernici, neka od vas u tri slučaja zatraže dopuštenje da vam uđu oni koji su u posjedu vašem i oni koji još nisu spolno zreli: prije jutarnjeg namaza, kad u podne odložite odjeću svoju i poslije obavljanja noćnog namaza. To su tri doba kad niste odjeveni, a u drugo doba nije ni vama ni njima grijeh; ta vi jedni drugima morate ulaziti. Tako vam Allah objašnjava propise! A Allah sve zna i mudar je" (En-Nur, 58.).
U ovom ajetu se govori o pravilima ponašanja u obiteljskom krugu.
Bošnjaci vole tuđe probleme
Djeca imaju razmjerno slobodan pristup, mogu dolaziti i odlaziti u svako doba dana i u postupanju sa njima postoje male formalnosti. Ali, i tu postoje ograničenja. Po noći i prije sabahskog vremena trebaju diskretno tražiti dopuštenje prije nego što uđu, djelomično zato što smetaju ljudima dok spavaju, djelomično zato što bi ih mogli iznenaditi neodjevene ili kod presvlačenja. Isto vrijedi i za vrijeme podnevnog odmora i poslije jacije. Pravila su strožija prema odraslima. Oni u svako doba moraju tražiti dopuštenje… I iz ovoga vidimo koliko islam vodi brigu o svim normama ponašanja u društvenom životu, a prije svega o pravu na intimnost. Kad je riječ o kućnim problemima, ukoliko za njih znaju, ni ukućanima niti komšijama nije dozvoljeno da ih iznose u javnost. Bošnjaci su narod koji voli "rješavati" tuđe probleme više nego svoje. To je jedan od razloga našeg nazatka. Činjenica je da se narod ulijenio nakon rata. Naviknuti smo na humanitarnu pomoć i da nas drugi hrane. Ta navika nas je, na neki način, paralizirala i ulijenila. Zato imamo previše slobodnog vremena. U nemogućnosti rješavanja vlastitih problema, komšije "rješavaju" tuđe probleme i u javnost prezentiraju mahane. Poslanik, s. a. v. s., rekao je:
"O vi koji ste muslimani samo na jeziku, a do čijih srca nije dopro iman, ne uznemiravajte muslimane, ne istražujte njihove mahane. Jer, ko istražuje mahane svoga brata muslimana, Allah, dželle šanuhu, istražit će njegove mahane. A čiju mahanu Allah istraži, razotkrit će ga čak i u njegovoj kući" (Et-Tirmizi i Ibn-Madže).
Položaj snahe i svekrve u Bošnjaka
Kad je riječ o svekrvi i snahi, tu zaista imamo veoma mnogo problema. Jedan od razloga takvoga stanja jest i obostrano nepoštivanje privatnosti i nepoznavanje uloga. Kod nas je običaj da se, u većini slučajeva, živi u zajednici, što, samo po sebi, dovodi do netrpeljivosti ukoliko se uloge pomiješaju. Udajom, mlada prelazi u tuđu kuću, u kojoj već egzistira porodica koja ima svoje običaje i pravila. Svekrva koja je dočekala, sina je veoma voljela, mazila i pazila. Nevjestinim dolaskom, ona ostaje bez svog mezimca i brigu o njemu preuzima "strano" čeljade, koje će se "ispriječiti" između nje i sina. Teško je to podnijeti i zato se mnoge svkrve odlučuju na borbu u kojoj samo one vide smisla. Treba podsjetiti na ajete:
"Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi.." (Lukman, 14.), "Majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci…" (El-Ahkaf, 15.).
Svaka bi majka željela da sin ostane samo njen i da ga ni sa kim ne dijeli. Zato ispočetka nastaju blagi vidovi netrpeljivosti između nje i njene snahe. Supruga se, pak, udala za čovjeka kojeg voli i ona s pravom želi da taj čovjek bude samo njen. Jer, zašto se udavala ako će ga morati dijeliti!? Očito je da su majka (svekrva) i supruga (snaha) pogrešno shvatile svoje uloge. Ljubav sina prema majci je neupitna, kao i njegova poslušnost prema njoj. Ljubav sina prema svojoj supruzi je također neupitna, ali u ovom slučaju nema one poslušnosti kao prema majci. Dakle, sin je dužan slušati majku i činiti joj dobročinstvo prema kur'anskom ajetu:
"Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite…" (El-Isra, 23.).
Miješajući između dječije ljubavi i poslušnosti i ljubavi prema ženi, mnoge majke, kad primijete da dijete više vremena posvećuje svojoj ženi nego majci, počinju se miješati u život, kroje sinu planove, savjetuju mu kako da postupa prema svojoj ženi itd., što se suprotstavlja hadisu u kome Poslanik, s. a. v. s., kaže:
"Zaista je pravo djeteta da ga njegov roditelj poduči Kur'anu, da mu nadjene lijepo ime i oženi ga, odnosno uda kad postane punoljetno" (El-Hakim).
Onoga momenta kad sin dopusti da majka pređe granicu miješanja u brak, poremetit će se ravnoteža porodice i to će biti prvi korak ka izazivanju nesuglasica u braku. Često to majka radi iz dobrih namjera. S druge strane, snaha ne trpi da joj se svekrva miješa u život i ona nastoji zadržati samo za sebe čovjeka kojeg je izabrala. Ta, ona se zato i udala… U većini slučajeva, snahe godinu-dvije nakon udaje pokušavaju nagovoriti muža da se odvoje ili - kako je to u narodu poznato - da se odijele, želeći postići svoj mir i zaštititi privatnost. Mnoge se zadovolje i sa odvajanjem u krugu iste kuće. Snahe uglavnom ovo zahtijevaju zato što im je ugrožena privatnost i što se ne mogu opustiti u kući u kojoj, pored nje i muža, žive i drugi. One bi htjele biti slobodne kad su sa svojim muževima. One ne vole da ih neko kontrolira i da imaju tutora. Zamislite kako izgleda kad se snaha ne može raskomoti u svojoj sobi i strijepi hoće li ko naići i hoće li joj svekrva ući u sobu. Zato mnoge vole da svekrve i nema. Poznato je da za djevojku koja se udaje za momka koji nema roditelje, druge djevojke znaju kazati: "Blago li njoj, udala se za fina momka; nema ni oca ni majku". Reagiraju s negodovanjem i na samu pomisao da se sin hoće odijeliti od majke. Nastaju problemi. Prvo se posvađaju svekrva i snaha, jer ona misli da je snaha nagovorila sina na taj čin. Potom se posvađaju sin i mati, da bi na posljetku došlo i do prepirke i razlaza među samim supružnicima.
"Uhođenje" preko bojlera
Bosna i Hercegovina je po mnogo čemu specifična, a jedna od njenih specifičnosti je i život više bračnih parova u istoj kući. Vjerovatno je on kod naših starih bio motiviran željom za zadržavanjem imetka u krugu porodice. U osnovi, islam nema ništa protiv zajedničkog življenja - ako je to nužno, ali je činjenica da ne možemo naći ni jedan kur'ansko-hadiski tekst koji govori u prilog pohvalnosti zajedničkog življenja više bračnih zajednica, pa makar se radilo i o majci i ocu. Naprotiv, naći ćemo tekstove koji govore suprotno.
Ibrahim, a. s., nije živio sa svojim sinom i njegovom snahom, već odvojeno, a s vremena na vrijeme ih je posjećivao. Islam poštuje privatnost bračnih drugova i zato je zabranio djeci da ulaze u sobu u tri termina bez dozvole. Stariji uvijek moraju tražiti dozvolu. Mnoge se žene žale kako im svekrva u bračnu sobu ulazi bez kucanja, zagleda u ormar, ispituje o odnosima između njih dvoje i, uza sve to, prati kad je bojler upaljen, a kad nije. Kad u Kur'anu i hadisu nailazimo na tekstove koji tretiraju pitanje braka i bračne zajednice, uvijek se govori u dvojini, tj. samo o mužu i ženi. Kad čitamo siru ashaba, vidjet ćemo da - kad se govori o bračnoj zajednici - nigdje se ne spominju svekrve, a ako se i spominju - onda se spominju u kontekstu druge potpuno odvojene porodice. Odijeliti se ne znači i prekinuti onose sa roditeljima. Radi se o novoj porodici koja zaslužuje da živi samostalno. Rekao je Poslanik, s. a. v. s.:
"Svi ste vi pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoje stado… Žena je pastir u kući svoga muža, pa će i ona biti odgovorna za svoje stado…" (Buhari i Muslim).
Hadis nam govori da ne može biti više pastira u jednoj kući. On je samo jedan, a to je supruga. Muž je pastir porodice kao cjeline, a svekrva je pastir svoje kuće.
Kako eliminirati probleme?
Islam sve probleme liječi u korijenu i ako se zna da će nešto u dogledno ili nedogledno vrijeme izazvati nesuglasice, automatski se ide ka eliminaciji uzroka eventualne svađe. U ovom slučaju, ako će život u zajednici posvađati sina i majku i razbiti bračnu zajednicu, bolje je u startu to riješiti i odvojiti bračne parove. Neka svako ima svoj život i svoju intimu! Ne mora svekrva znati kad je bojler uključen, a kad nije. Neka snaha živi u miru. U tom slučaju će se i majka i sin i snaha više slagati i voljeti. One su dužne biti poslušne prema svojim roditeljima, a svekrvu su dužne poštovati kao majku njihovih muževa. Djeca su dužna slušati svoje roditelje, a ne snahe. Nigdje se, ni u Kur'anu ni u sunnetu, ne spominje slijepa poslušnost svekrvi. Nekad poslušnost svekrvi ide na račun muža. Muž, odnosno sin razapet je između majke i supruge. Teško mu je objema udovoljiti, pogotovo ako i jedna i druga zahtijevaju nešto što utiče na nemiran život u braku. Sve što smo spomenuli ne znači da je problem uvijek u svekrvi. Nerijetko porodičnim svađama zna kumovati i snaha. Vrlo često baš ona biva razlog sinove nepravde prema majci. Jedan od pokajnika je, prije nego što se pokajao, na nagovor svoje žene istjerao majku iz kuće. Žena mu nije podnosila majku i činila je sve da je sin zamrzi. Sin nije mogao više izdržati i poslušao je ženu. Majka je završila u staračkom domu. Nakon nekog vremena, sin je shvatio da mu žena samo nanosi zlo, a da mu majka želi dobro. Pustio je svoju ženu i vratio majku.
Svakome njegova intima
Prilikom posjete svom sinu Ismailu, Ibrahim, a. s., upitao je njegovu ženu kako im je. On je rekla da im je teško i da pate od oskudice u hrani i imetku. Ibrahim joj je rekao da prenese njegovom sinu da treba da promijeni kućni prag, što je značilo da treba promijeniti ženu. Ovo je primjer kad snaha nije dostojna života u braku i kad život sa njom ugrožava ne samo muža već i njegovu rodbinu. Mnogi će kazati kako se nema uvjeta i da je situacija teška te je nužno živjeti u zajednici. Nema sumnje da je ekonomska situacija u Bosni veoma teška, ali to ne opravdava sukobe proizišle iz povrede tuđe intimnosti. Ako se nema uvjeta za život u odvojenim kućama, što bi, svakako, bilo idealno, ima se uvjeta da se u istoj kući svakome osigura intimnost ili privatnost. Veoma je lijep običaj u arapskim krajevima. Sin se ne odlučuje na ženidbu dok sebi i svojoj budućoj mladi ne osigura stan ili makar sobu u kući svoje porodice sa zasebnim kupatilom. Kad se ožene, oni svojim roditeljima idu u goste. Majka ih toplo i srdačno dočekuje i ispraća i jedva čeka da opet dođu. I svi su sretni i svi se vole. U nekim mjestima je običaj da im se sedam dana ne dolazi u posjetu. To je izraz poštovanja prema mladencima…
"Svaka vjerska zapovijed počiva na mudrosti ili razboritom razlogu bez obzira je li to direktno objašnjeno ili ne" (Mevdudi).
Abu Abdullah al-Magribi je ispricao:
Alli ibn al-Muwaffak je govorio:
